Ne znam da li je OFKa imala bolji start od kad se igra naša srednje žalosna Superliga. Tiketi su mi prolazili, OFK pobedjivao, svi zadovoljni.
Prva utakmica kod kuće protiv Novog Pazara. Terza rekao dobijamo 100%, sve sredjeno. 4:0, ćao zdravo. Jovanović 2 gola, Gajić i Dražić po 1. Prvih 7 kola bez poraza. Niko ne veruje. Pala je i Crvena zvezda na Staroj Karaburmi.
Pun stadion, svako proziva nekoga. Bacam oko levo desno, samo Delije, nigde Plave Unije. Bila je to takticka jeba*ina izmedju mene i Lalata. Prvo poluvreme 0:0, tvrda igra sa obe strane, valjaju se i jedni i drugi. Terziću nije svejedno, ne zna za koga da navija. Početak drugog dela igre, gledam Lalata već sprema psovke. Pukla kontra, 1:0 - Jovanović! Slavim gol kao Paolo di Kanio u Sanderlendu. Minut kasnije fino ga munuo Paločević - 2:0. Usro sam se od srece. Reko momci svi u bunker, ko izleti izleteće mu koleno. Jajarski al jbg, pobeda je pobeda.
Ivica Jovanović najbolji strelac i asistent prvenstva.
Nakon Zvezde, igrači su se izmorili, mnogo je povreda bilo. Na Karaburmi smo ostali neporaženi, u gostima samo jedna pobeda to nas je i kostalo top 4. Završili smo na visokom 5. mestu, što niko nije mogao ni da zamisli pre sezone.
Cilj mi je osvajanje Kupa, Terza rekao da se najlakše namešta. U polufinalu igramo dvomeč sa Zvezdom, prvu utakmicu na Omladinskom stadionu.
Iza Dražića i Gajića odlična polusezona, pored nedodirljivog Jovanovića, iako je Dražić bio povredjen vratio se het trikom protiv Napretka u Kupu. Moram da pohvalim i Mićića, Paločevića, Obradovića. Ceo tim je korektno izneo polusezonu. Potpisao sam novi ugovor, svi me vole, postao sam idol navijača.
Počela zima, kreće slavlje.
