Najpre sam malo boravio u Norveškoj, ali nažalost zbog svih afera nisam dobio zadovoljavajuću ponudu. Istinu da kažem, ponuda je bilo(iako nisam bio oduševljen da se vraćam u drugu ligu i krećem od nule), ali je presudila ženska glava, koja je rekla da je bilo dosta sranja i da je vreme da se skrasim i smirim.
Otišao sam u kafanu i krenuo da razmišljam šta mi je činiti. Tj. hteo sam da se olešim kao majmun, ali izgovor mi je bio da hoću da razmislim o svemu, mada sam tamo bio da pijem, onako pošteno. Spucao sam nekoliko piva, odbio žestinu, jer pijam samo vinjak uz pivo a njega nažalost nije bilo.
Vidno pijan, krenuo sam prema izlazu, ali se na vratima pojavila grupa ''navijača'' FK Algarda sa kojima smo imali određene nesuglasice, ali nikad nije bilo ozbiljnijih obračuna. Njihov vođa je bio krupan momak, onako baš ''navijačkog'' izgleda i uz podmukao osmeh me je upitao gde ću. Rekao sam mu da ako zna, neka mi kaže pošto ni ja sam ne znam. Kao i uvek, kada popijem, volim malo tepanja pa mi nije bilo žao da krenem sa provociranjem. Ipak, (na sreću?) momak me je potapšao po ramenu i zahvalio se na uspesima Algarda i pozvao me da pijem, tj. gurnuo me u stolicu i naručio po piće. Ovo je zadnja slika koju pamtim:
Ujutru sam ustao u nekom usranom motelu, na svu sreću obučen i živ. Totalno razbijen, glava ubija, stomak razvaljuje, ali sam živ. Vidim mobilni na stolu, gledam koliko je sati tek će 09:00. Ne verujem da ustajem tako skoro posle onakve noći.
Gledam pozive i vidim da sam primio poziv uveče od predstavnika Rozenborga, koji je u to vreme bio bez trenera. Taman sam hteo da zovem da vidim o čemu se radi( u sebi sam se potajno nadao da su možda hteli barem neku saradnju), kada mi je neko pokucao na vrata. Odteturam se do vrata, 5 minuta pokušavam da shvatim kako jebena vrata da otvorim. Konačno uspem da otvorim, samo da ugledam momka od juče kako se kezi. Ne ulazi mi u glavu kako neko može da se smeška posle onog juče, ali eto možda je kasnije počeo da pije.
Shvatio je da mi ništa nije jasno, te ulazi u sobu i pita da li se uopšte nešto sećam. Posle odgovora da ne znam, kaže mi da sam rezervisao mesto u klubu kao legenda i da me nikad neće zaboraviti. Tu sam već znao da sam napravio neko sranje, ali i dalje nisam znao u kojoj meri.
Najpre sam ga pitao za Rozenborg, na šta mi je potvrdno odgovorio. Dobio sam ponudu da preuzmem prvi tim na godinu dana + još jedna godina ako ostvarimo plasman u evropu. Plata bi bila prve godina oko 60k evra dok bih druge dobio oko 100k. Posle rečenica u vezi legende kluba, znao sam šta sam odgovorio.
Nažalost, nije bio problem samo u odbijanju ugovora i gubljenju silnih para, nego u tome što sam pošteno opleo kako po Rozenborgu, tako i po norveškom fudbalskom savezu. To će, po njegovim rečima, imati za posledicu moje udaljavanje iz norveškog fudbala i zabrana vođenja bilo kakvog tima u narednih 10 godina.
Pao sam u očaj. Ipak, momak je hteo da mi podigne raspoloženje, te mi je predložio da skinem majicu(ne budite perverzni!) i pogledam se u ogledalo. Odbijanje Rozenborga nije bila jedina glupost koju sam napravio. Preko celih grudi sam istetovirao grb Algarda. Jebeno 100 godina ne stavim tetovažu, nego sad mator konj stavim grb kluba koji do pre nekoliko godina nisam ni znao da postoji.
Rekao sam momku da moram da palim, zahvalio mu se na svemu i palim kući da se pakujem. I dalje nisam znao gde ću, ali sam konačno napravio barem neki plan. Setih se da moram da završim neke stvari u Slovačkoj i odlučim se da krenem najpre tamo, verovatno pokupim prnje iz Žiline i pravac kući da molim matorog da mi da neki posao čisto da preživim.
Kupih avionsku kartu, sednem u avion i pravac Slovačka.