Vrati se kada ih ne bude
Ili: Priča o Velikom Žutom i malim marginalcima
Mnogi su se prethodnih godina okoristili od Crvene zvezde na različite načine, mnogi nedostojni tog kluba dolazili su da se reafirmišu i pronađu slavu... A on,
Robert Prosinečki, posle 618 dana u Ljutice Bogdana stigao je da se ogrebe samo za – suze!
Taj nepravedni igrokaz sudbine proistekao je, kakve li ironije, iz kućnog vaspitanja sada već bivšeg trenera crveno-belih. Pokojni otac Đuro naučio ga je, a zatim mu uporno ponavljao, da svima koje poznaje mora stalno da bude na usluzi... Međutim, jedan od najboljih igrača u istoriji balkanskog fudbala, potvrđeno je odavno, bezgranično i krajnje iracionalno voli Crvenu zvezdu. Pa onda shvatite šta je bio spreman da joj ponudi.
"Znate, Robiju mogu mnogo toga da zamerim na načinu rada, vođenje ekipe, ali da je gospodin - to jeste! Kada smo išli na gostovanja po Srbiji, ne sećam se da je nekome dozvolio da se uhvati za džep", govorio je posle sada već čuvenog meča s Radom jedan od službenika Crvene zvezde.
O tim časovima ljubavi između Crvene zvezde i
Roberta Prosinečkog više je iluzorno govoriti. Post festum njegovog "sporazumnog raskida saradnje" sa srpskim vicešampionom u fokus je izbacio fenomen najčistijih mogućih emocija, koji je terao navijače i drugih klubova da gutaju knedle i konstatuju kako su im telom prolazili žmarci dok su gledali kako sve sa rancem na leđima
Prosinečki napušta odaje Marakane. Takvu vrstu poštovanja verovatno može da izazove samo još
Dragan Džajić, tom privilegijom se ne može pohvaliti ni
Dragan Stojković Piksi, ni pojedini članovi šampionske generacije iz Barija. Jer suze
Roberta Prosinečkog proistekle su ponekad iz njegovog iluzionističkog verovanja, koje je trajalo 20 meseci, da će već sutra biti mnogo bolje. Više od svih navijača, jače i od predsednika
Lukića, verovao je da će za vreme njegovog trenerskog mandata nešto lepo morati da se desi, da će Crvena zvezda, ako ništa drugo, podsećati na veliki klub. Na Crvenu zvezdu koju je upoznao još davne 1987. godine i zavoleo je na prvi pogled.
Usamljen je jahao na talasu optimizma, životnog postulata koji ga je načinio takvim kakav jeste, a kada je shvatio da se cilj ne nazire - digao je ruke. Prosto, uvideo je da i karakterno jači, pa i bolji stručnjaci, ne bi uspeli da stignu do cilja... Pogotovo ne bez pomoći istinskog autoriteta u klubu, koji bi mu garantovao bar nekoliko mirnih noći, bez stresa i problema.
On možda jeste bio tvrdoglav, ponekad je iz njega vrcala sujeta svojstvena velikim imenima, ali sigurno je da bi
Robert Prosinečki u biografiji imao bar jedan osvojeni trofej više da je pored nekoliko ljudi u stručnom štabu imao u okruženju čoveka kome iskreno veruje. Niti između njega i predsednika
Lukića bile su pokidane mnogo pre utakmice s Radom i sada već antologijske SMS poruke. Mnogo pre štrajka u svlačionici prilikom kojeg se
Robi svrstao na stranu igrača... Nikako nije mogao da prevali preko jezika i želuca da on Crvenoj zvezdi nije bio potreban samo kao trener. Morao je da bude ponekad i predsednik, i sportski direktor, i učitelj života novih Zvezdinih klinaca, i njihov jedini oslonac, i jedini čovek koji ima dodirnih tačaka sa velikom Zvezdom. Istrošio ga je moderni "fudbalski desetoboj", ubio u njemu ostatke pozitivne energije jer adekvatnog odgovora s druge strane nije bilo.
Toliko ljudi u Srbiji je zadužio da je, sasvim sigurno, čuo priče koje su namerno puštene u etar kako bi se devalvirao njegov rad. Na dušu su mu stavljeni izgubljeni trofeji u prvoj sezoni, pravdani rečima o neiskustvu i upornom insistiranju na jednom načinu igre. Istina,
Robi je uz populističke govore dobijao zvaničnu podršku nadređenih, ali je znao da će pre ili kasnije ti koji ga na sva usta hvale spontano početi da mu oko guše stežu svilen gajtan. Pa kada je i okrenuo kolo sreće u večitim derbijima i izbombardovao
Avrama Granta, bilo je onih u Ljutice Bogdana koji su isticali da nije sve u životu i Zvezdi crno i belo, odnosno – žuto. Navodno, nije
Robi bio taj koji je u zimu 2011. godine selektirao ekipu satkanu od mladih reprezentativaca Srbije jer je uz "pomoć mnogo prijatelja dobio sve na tacni". Bio je to pokazatelj dekadentnog stava, neke čudne bojazni da
Prosinečki ne postane voljen u Srbiji i zvezdaškoj javnosti više nego što je bio. Ipak,
Robi je ostao merna jedinica za ljubav među navijačima, što se videlo i na meču s Bordoom, posebno jer je svoja osećanja dokazivao samo i isključivo delima.
Radio je u korist svoje štete, zaletao se na nekim mečevima nejakom pesnicom na bager (Ren), ali nije platio ceh svojim trenerskim zabludama ili kardinalnim greškama. Svaki deo priče o
Robertu Prosinečkom počinje i završava se pominjanjem njegovog blagog zagorskog karaktera i vaspitanjem. Suviše dobrim vaspitanjem za one koji su ga okruživali. Jer koliko god se to kosilo s njegovim životnim načelima morao je u pojedinim trenucima da bude "žestok frajer" i nazove stvari pravim imenom. Odlučio je se za drugačiju soluciju, da od prvog do poslednjeg dana bude kišobran iznad glave predsednika
Lukića koji će ga savršeno štititi od pljuska kritika. Mogao je da kaže da je posle očajnog poslednjeg prelaznog roka u rosteru imao 13 igrača, mogao je da kaže da je među njegovim fudbalerima bilo onih koji nisu imali ni za "germu" (kvasac), mogao je da kaže da mu klub nije redovno plaćao stanarinu. Mogao je, ali nije...
"Nikada neću reći nijednu ružnu reč o Crvenoj zvezdi. Nadam se da neće ni ona o meni", cedio je kroz zube na oproštajnoj konferenciji
Robert Prosinečki.
Ko poznaje
Velikog Žutog sigurno je shvatio poruku sakrivenu između redova. Neraskidivo vezan za Crvenu zvezdu, pokazao je ambiciju da se jednog dana vrati u Ljutice Bogdana i započne novi mandat. Jednog dana kada ovih koje je svojom harizmom i vaspitanjem učinio boljim nego što oni sami misle da jesu, ne bude više bilo u blizini Topčiderskog brda. Jer njega je prethodnih dana razarala misao da je otišao iz Ljutice Bogdana nezavršenog posla, a opet, od ovakvog kluba kakav je danas odvraćala ga je činjenica da je on tamo jedini koji se može nazvati velikim. Da se prikloni ostalima nije želeo, da deo svog ponašanja prenese na njih nije uspeo...
"Jebote, pa mi smo nekada bili šampioni sveta. A sada smo šampioni sveta u svađama. Sa svima smo se posvađali, pa onda ne možemo ništa da završimo", pričao je sebi u bradu jednom prilikom
Robert Prosinečki, pokušavajući da na kurs za PRO licencu upiše budućeg pomoćnika
Ivicu Momčilovića.
A kada dan njegovog fizičkog povratka u Zvezdu bude svanuo jer će dušom biti uvek uz taj klub,
Robert Prosinečki će sigurno eliminisati manu koja preti da mu oduzme ozbiljnu trenersku karijeru. Dotad će shvatiti da ponekad kroz život i fudbal mora da ga vodi mozak, a ne srce i nabujale emocije. Da ponekad bude namazan i zao, trener autokrata koji će koristiti teške reči uz udaranje pesnicom o sto. Jer on je za ovih 20 meseci uporno na sebe navlačio ćebe greha, govorio samo svojim greškama, ne pominjući da je višestruko podigao tržišnu vrednost
Lazovića, Mijailovića, Bajkovića, da je od nekih izgubljenih i mrtvih duša napravio respektabilne igrače za srpske prilike. Ali tu ponovo dolazimo do njegovog karaktera i vaspitanja... Kao neko ko je težio da postane deo velike Zvezde činilo mu se normalnim da preuzima odgovornost, i objašnjavanja hoće li Zvezda "tika-taka" sistemom nekada podsećati na Barselonu. To mu se činilo normalnim, a ostali su ga pustili niz vodu, čekajući kada će doći trenutak za
Robijevo povlačenje.
Poslednja žrtva Lukićeve revizije dobila je, ipak, glavnu ulogu. Jer
Robi u Beograd nije došao po slavu koju konzumira gde gde god se pojavi. Nije ni finansijski profitirao. Nije došao da predstavlja diplomatski most između Beograda i Zagreba. Došao je kako bi svojim očima video kako je Crvena zvezda ponovo velika.
Dočekao je samo da osvoji pehar namenjen pobedniku kupa i ogrebao se za stresove, bol i suze. Zato je i zaslužio da se vrati. Kad bude nekog u Zvezdi dostojnog Robijevog karaktera i vaspitanja. Dostojnog njegovih suza koje su se slile na srca svih navijača.
DARJAN NEDELJKOVIĆ
(Novinar dnevnog lista Press i saradnik MOZZART Sporta. Višegodišnji je hroničar dešavanja u FK Crvena zvezda i FSS, izveštavao je sa najvećih takmičenja, poput Svetskog prvenstva u fudbalu 2010)