Predstavljamo timove: Brazil, čarolija koju stručnjaci otpisuju
Još 50 dana je ostalo do početka Svetskog prvenstva u fudbalu, a mi baš na pola puta otkad počesmo sa našim Odbrojavanjem krećemo u jednu novu vrstu priča. Predstavljanje timova. Kako red nalaže, krenućemo redom, po grupama, a u prvoj, A grupi, na prvom mestu, nalazi se tim na koji mnogi prvo pomisle kada kažu - "e, to je fudbal". Brazilci. Ovo je njihova priča.
Da bismo razumeli šta Brazil sada može, a mnogima je jasno šta želi ekipa čija je zemlja domaćin Mundijala, zavirićemo na kratko u prošlost, kako bismo iz nje izvukli jedan jako važan detalj koji je u mnogome uticao na to da "čarobnjaci" postanu to što jeste, detalj za koji ne znaju mnogi.
Pred nama je Mundijal u "zemlji fudbala", koja je tu čast imala i 1950. Ipak, tadašnja generacija je na zaprepašćenje nacije poklekla u finalu, a taj poraz od Urugvaja ostavio je toliko jak utisak na fudbalere, da su mnogi od njih upali u ozbiljnu depresiju. Baš ozbiljnu. Više od pola tima je promenjeno za naredni, Mundijal u Švjcarskoj 1954, na kome je nervoza Brazilaca dostigla vrhunac u četvrtfinalnom porazu od Mađarske (4:2). Potpuno izgubivši kompas protiv "lake konjice", naročito kada su brazilski novinari i članovi stručnog štaba hteli da utrče na teren, pa su se sukobili sa policijom, smatrajući da je nepravedno dosuđen penal kojim je Mađarska povela sa 3:1. Usledila je prava makljaža na terenu u nastavku utakmice, nazvanom potom i "bitka u Bernu", jer su se u više navrata tukli pojedinci, a na kraju i čitavi timovi kada je brazilska reprezentacija uletela u mađarsku svlačionicu tokom tamošnjeg slavlja.
Nešto je moralo da se promeni. Brazil više nije bio "lepršavost koja opčini rivale", već nervoza i neuspeh. Počev od Svetskog prvenstva 1958. u Švedskoj, čarobnjaci su počeli da traže pomoć. Tadašnji selektor Visente Feola, rođen u Sao Paulu kao dete italijanskih doseljenika, rešio je da zavede red u onome što je jedini red najpre poznavalo u majstorijama sa loptom i gotovo redovnim psihičkim kolapsom u važnim utakmicama. Najpre, uveo je obavezno prisustvo psihologa. Potom i zubara, jer su mnogi igrači bili iz siromašnih sredina i neretko na manjim i većim takmičenjima muku mučili sa bolovima i infekcijama. A onda se desilo malo čudo, ono što Brazilce i čini onim što jesu u fudbalu.
Posle 3:0 nad Austrijom i 0:0 sa Englezima, sledio je meč odluke sa Sovjetima, jednim od glavnih favorita za titulu. Pred meč, tri lidera ekipe, Belini, Nilton i Didi rekli su selektoru da su igrači voljni da krenu od starta na sve ili ništa, ali da im je potrebna njegova pomoć. I, na njihovu inicijativu, odredio je tri promene u sastavu za meč sa SSSR-om: na teren je poslao Zita, Garinču i tada još uvek klinca, Pelea.
Da bi se uspeh postigao, potrebno je ponekad pustiti srce da odluči. A ono, satkano od hrabrosti i vere, tada je zasijalo toliko da su moćni Sovjeti prilično lako nadigrani, uz gol Pelea savladani sa 2:0, što je bio početak puta u slavu. Brazilci su osvojil taj Mundijal, osvojili su i naredni, bili su prvi i 1970, i 1994. i 2002. Uvek u istom stilu - hrabro, napadački, sa šmekom i čarolijama samo njima znanim. I, uvek uz nekog nestvarnog pojedinca.
Međutim, usledile su sušne godine, jer od Mundijala u Japanu i Južnoj Koreji pre 12 godina, Brazil je triput zaustavljan u četvrtfinalu. Bilo je i tada zvezda (2006. u napadu su igrali Kaka, Adrijano, Ronaldinjo i Ronaldo), ali povrede i svojeglavost pojedinaca uzimali su danak. Nije uspeo titulu da osvoji ni selektor Pareira, ni selektor Dunga, kratko je selektor bio i Menezes, a onda su Brazilci vratili trenerskog maga koji im je doneo poslednji Mundijal. Luiz Felipe Skolari ponovo je preuzeo komandu palicu i, iako nije dobro krenuo (poraz od Engleske na Vembliju sa 2:1 u februaru 2013.) i pada čarobnjaka na najniže mesto u istoriji FIFA rang liste (22. u junu 2013.), Brazil je počeo da se vraća tamo gde pripada.
Sve je počelo prvom pobedom nad Francuzima posle 21 godine (3:0), što je bio i prvi trijumf Brazila nad nekim bivšim svetskim prvakom od 2009, potom je osvojen Kup konfederacija, pred-takmičenje za Mundijal, i to sa impresivnih 3:0 u finalu protiv Španije, koji je nastupio kao aktuelni prvak Evrope i sveta. Sasvim dovoljno da u zemlji fudbala ponovo počne da se sanja davnašnji san - osvajanje titule namenjene najboljoj reprezentaciji na planeti. I to isti san, kao 1950, kada je Brazil prvi i do sada jedini put bio domaćin Mundijala.
Ali, kao i u mnogim pričama - to "ali" utrči neočekivano, postoje i analitičari mimo Brazila, oni koji sanjaju drugačije snove. I, mnogi od njih smatraju da previše mlada ekipa, te da njena istinska zvezda Nejmar ne može sve sam, pa da će zbog nedostatka dovoljnog broja kvalitetnih defenzivaca, neugirane a mlade sredine terena i odsustva klasične gol-mašine, domaćin Mundijala stati otprilike u polufinalu. Ne vredi tim stručnjacima pričati ni da je golman čuveni Žulio Cezar, ni da u odbrani igraju igrači prvaka Evrope Bajerna (Dante, Rafinja), Barselone (Dani Alveš), Čelsija (David Luiz), Real Madrida (Marselo) i Pari Sen Žermena (kapiten Tijago Silva), ne vredi spominjati petorku veznih igrača iz engleske Premijer lige (Ramireš, Oskar, Paulinjo, Fernandinjo, Vilijan), niti napadače poput Hulka, Freda i Žoa koji će praviti društvo Nejmaru u špicu. Ne, ne vredi... "nešto tamo ne štima, a i mladi su" (prosečna starost igrača sredine terena i napada je oko 25 godina).
Samo...
Zaboravljaju ti stručnjaci jednu stvar. Nije sve u gol-mašinama, a nije ni u iskustvu.
Ima nečeg i u fudbalskoj magiji.
A ako iko zna da je koristi, onda su to fudbalski čarobnjaci iz Brazila.
Dodate tom receptu mladost, koja sa sobom nosi i srce puno nade, iskusnog lisca na klupi i čitavu naciju koja ima samo jedan san, i dobijete - Brazil.
A Brazil se ne dobija lako.