CHAPTER XXXI - HEROES
ZAKUNI SE, MOJA ZVEZDO SREĆE, DA NAS NIKO RASTAVITI NEĆE, RASTAVITI NEĆE....
Srce mi lupa i sad kad se sjetim šta se sve izdešavalo. Pobjedama protiv Morecambe-a i Crewe-a stižemo Doncaster i u zadnje kolo ulazimo izjednačeni, sa boljom gol razlikom. Idemo na megdan neugodnom Crawley-ju koji nam je kod kuće otkinuo bodove. Išli smo na sve ili ništa. Poveli smo preko Dennisa 1:0, ali pred kraj poluvremena i na početku drugog preokret i već gubimo 2:1. Titula izmiče iz ruke, dok Doncaster vodi laganih 2:0. Ali Connor nije mislio tako, u '75. minutu vraća na 2:2. Ostalo je još 15 minuta, ja skačem oko klupe kao bijesan majmun, navijači se pitaju da li sam dobro. Ishitreno uvodim Coopera, znam da ih jedino sad na skoku možemo dobiti. Napravili su zid ispred gola, da torpedo ide, ne bi mogao proći. Čudna odluka da izvedem centralnog veznog, a uvedem stopera kad tjeramo rezultat. Ali je plan uspio. Korner u '84 minuti, Cooper šuta, lopta se odbija do mladog Josepha koji je zakucava svom snagom u desni ugao gola, kao da mu j lopta bila smrtni neprijatelj. 2 minuta sam prvo gledao šta se dešava, nisam vidio ništa od gužve, sve dok Mark nije dotrčao prema meni govoreći ''You fu*kin' did it!!!'' Od šoka sam ih sve na zemlju oborio sa svojim rukama, kao albatros. Sudija je počeo da gubi živce, jer samo želi da se ovaj pakao za njega završi. Odmah po kretanju sa centra, već je prošlo 5 minuta dok smo se veselili, odmah nova opasnost. Neugodno odbijanje lopte se umalo kobno završilo, ali je Hart pokazao svoju magiju na terenu zadnji put u svojoj fantastičnoj karijeri. Napokon je sudija odsvirao kraj i jedva čekao da pobjegne u svlačionicu. U trku sam oborio Connora i Harta koji su se zajedno veselili. Mislio sam da sam im polomio nešto. Richard je aplaudirao sa tribina, ali se bojao da dođe na teren, poznajući nas. 500 navijača je putovalo sa nama i veselilo se na stadionu. Kao komarci su se počeli pojavljivati na terenu. Richard je javio da se počne spremati za sutrašnju feštu u Coach & Horses restoranu i rekao da se spreme na burnu noć.
Ja i dalje nisam mogao vjerovati šta smo uspjeli. Idemo u League One. Da li je to moguće? Nestvarna priča, ovi momci čine čuda u zadnjih nekoliko godina i prkose mnogim stvarima u fudbalu. Bez budžeta, stadiona, sponzora, slabim uslovima za trening, dogurali smo toliko daleko i idemo još dalje, koliko god možemo, do samog vrha. Sad sumnjam da nas nešto može zaustaviti.
Connor i navijači su nas nosili tokom čitave sezone. Ne znam kako bi im se odužio. Sigurno naša glavna pokretačka snaga. Sve više gledam i mlada lica na stadionima, kojima je zanimljiva naša tradicija, baš kao i meni kad sam prvi put došao na utakmicu. Sve nas je više i nadam se da ćemo uskoro i u Dronfieldu napuniti naše tribine.