Neki novi klinci - v2

Корисников грб
dukearich
Youth Team Coach
Поруке: 71
Придружен: 19 Јул 2012, 08:17
Место: Banja Luka
Status: Није на вези

Neki novi klinci - v2

Порука од dukearich »

Dobro veče. Konačno i ja dođoh do svoje kopije FM-a (hvala londonskom HMV-u na tome), a u isto vrijeme i do laptopa koji može pogurati isti bez većih problema. Neki me se možda sjećaju iz Menadžerske sobe sa prethodnog serijala, kada sam napisao „Neki novi klinci / Crvena Zvezda na zdravim temeljima”. Ovom prilikom želim da se zahvalim svima koji su glasali za moju priču kao najbolju u serijalu. To nisam očekivao. Vrijeme je da napišem novu priču, iskreno se nadam da će vam biti zanimljiva kao i prethodna.

FM 2015 sam danas instalirao i pokrenuo, ali sam sa AFC Wimbledonom “odigrao” svega dva dana, tj. prošao uvodnu sekvencu i odigrao sam intra-squad scrimmage, tako da će ova priča pokriti moje prvo iskustvo sa novom verzijom FM-a. Ko zna dokle će me to dovesti.

Zamislio sam ovu priču kao pravu priču, sa manjkom slika i SS-ova, a mnogo ličnog iskustva i doživljaja. Probaću je napisati kao dnevnik uz dozu scrapbookinga, tj. lijepljenja članaka (naravno imaginarnih) vezanih sa mene (managera) i ekipu koju vodim. U stvari, tačno znam šta želim i nadam se da vam mnogo teksta neće dosaditi. Jednostavno, volim da pišem.

Započeću svoju karijeru u rodnoj BL (hvala ekipi iza BiH apdejta na tome), u 5. nivou takmičenja u BiH. Uz BiH pokrenuću i Srbiju i Hrvatsku (po dvije lige). Znam da je težak i trnovit put ispred mene, ali ću istrajati. Ne planiram čitavu karijeru provesti u jednom timu, moj plan je da do nacionalnih titula, a možda i evropskih trofeja, dovedem svoje tri ljubavi: Borac, Zvezdu i Junajted. Neću se libiti skrenuti sa puta.

Prvi dio sam već krenuo pisati, ali ne znam kad ću biti zadovoljan istim, večeras, sutra ili za pet dana. Kad god, nadam se da će vrijediti čekati na apdejte. Let it roll!
Корисников грб
dukearich
Youth Team Coach
Поруке: 71
Придружен: 19 Јул 2012, 08:17
Место: Banja Luka
Status: Није на вези

Korijeni

Порука од dukearich »

Prolog - KORIJENI
Moje ime je Vuk Pavlović. Ovo je moja priča.

Rođen sam 1988. godine u Banjoj Luci, SR Bosna i Hercegovina, SFR Jugoslavija. To je bilo neko drugo vrijeme, neka druga država. Moja prva sjećanja vezana su za nesrećni rat, ona su me obilježila. Rođen sam u fudbalskoj porodici.

Moj otac, rođeni Banjalučanin, je sve do 17, godine trenirao u mejdanskom Naprijedu. Bio je golman i nevjerovatan talenat, ali ujedno i svojeglav i tvrdoglav. Naslijedio sam sve to od njega, osim talenta. Kada je sredinom 70ih Naprijed išao na prvi turnir van bivše nam države, u Njemačku, i to zapadnu, moj stari, najbolji golman u regiji u svom uzrastu, nije bio na spisku za putovanje. Na spisku su bili „tatini sinovi“. Očevi putnika u Njemačku nisu bili ni pola važni i uticajni u Krajini kao moj deda. Ali moj stari nije htio igrati na tu kartu. Batalio je fudbal vidno uvrijeđen činjenicom da kvalitet nije bitan kao veze i vezice. Nažalost, ni dan danas ništa se nije promijenilo.

Iste te godine, u decembru mjesecu, fudbalski vašar preselio se kao i svake druge zime u grad na Vrbasu. Na popularnom turniru u malom fudbalu, Boriku, igrali su najveći i najbolji fudbaleri toga vremena. Prijavila se i Tehnička škola, a među stativama je bio i on. Branio je mrežu golobradih mladića. Ispali su već u prvom kolu, ali o bravuroznim intervencijama pisao je ne samo lokalni „Glas“, već i mnogi štampani mediji širom bivše Juge. I dan danas imam taj članak, dao mi ga je moj deda.
Dinamo na mišiće u „Boriku“
Piše: Marko Kajkut

Na pragu najvećeg iznenađenja turnira u malom fudbalu u banjalučkom naselju Borik bili smo već trećeg dana, kada je grupica srednjoškolaca, predvođenih inspirisanim golmanom Mihajlom Pavlovićem, pošteno namučila kombinovani sastav Dinama u prvom kolu turnira.

Zagrebački „modri“ su opušteno ušli u meč, a kada je njihov trener Mirko Bazić uvidio da je vrag odnio šalu, igrao je sa najjačom postavom u sastavu Vlak, Bogdan, Zajec, Mustedanagić, Miljković, Vabec. Ni to nije bilo dovoljno da se u regularnom dijelu savlada odlični Pavlović, koji je sa svakom intervencijom dobijao novu dozu samopouzdanja.

Posebno se istakla serija odbrana u pretposljednjem minutu. Probao je snažnim udarcem Zajec sa desetak metara, lopta se odbila od mladog Markovića i taman kada su je svi vidjeli u mreži, vrhovima patike Pavlović ju je odbio do stative. Međutim, lopta se vraća u polje, prvi do nje stiže Vabec i sa par metara pokušava istu plasirati pod prečku. Kao mačka se u zrak sa zemlje vinuo Mihajlo Pavlović, te je lijevom rukom maestralno spasio svoj gol. Ipak, tu nije bio kraj akcije „modrih“, jer je loptu na svega pet-šest metara na volej dočekao Mustedanagić. Njegov snažan udarac u sami donji desni ugao gola Tehničke škole je krajnjim naporom, i sa zemlje, odbranio Pavlović. Lopta se našla u korneru, a prepuni „Borik“ je ustao na noge i ovacijama pozdravio majstorske odbrane 17-godišnjaka.

Utakmica je otišla u penal seriju, prvo je Blaškovićev pokušaj po sredini lako ukrotio Pavlović, a poslije je Matijašević promašio čitav okvir gola za Tehničku školu. Ni u drugoj seriji se nisu mreže tresle. Vabec je pogodio stativu, a Petrović je mlako šutirao u dobro postavljenog Vlaka. Prvi gol na utakmici viđen je u trećoj seriji sedmeraca, Josip Lalić je neodbranjivo šutirao u same rašlje Pavlovićevog gola, koji je bio nemoćan, uprkos činjenici da je pročitao stranu na koju će Dinamovac opaliti. Pobjedu Dinamu je osigurao Vlak, svojom drugom odbranom u sedmercima, Felštinski je probao plasirati u stranu, ali nije prevario iskusnog golmana.
To je bila ujedno i njegova posljednja utakmica, barem koliko ja znam. Stari je obožavao fudbal, strastveno je navijao za Borac i Jugoslaviju. Koliko je volio fudbal, govori i činjenica da je par dana nakon mog rođenja igrala Jugoslavija. Stari je sa nešto love podmitio doktora i obezbijedio da moja majka, a ujedno i ja, ostanemo u bolnici preko vikenda da on na miru pogleda utakmicu. A bio sam mu i ostao zakletva. Bio je na sve i jednoj mogućoj utakmici na Gradskom stadionu čitavu jednu deceniju. Prepričavao mi je nebrojeno puta doživljaje. Kako je stadion bio pun kao šibica kada je dolazio Proleter iz Zrenjanina u utakmici koja je odlučivala putnika u Prvu saveznu ligu. Kako je Anderleht u sezoni 1975/76 jedini poraz u Kupu pobjednika kupova doživio u Banjoj Luci, golom Ibrahimbegovića Borac se časno oprostio od Evrope te sezone, u prvom meču u Briselu bilo je 3-0 za kasnijeg osvajača trofeja. I ja sam zavolio Borac. Borac mi je u krvi, crveno-plave boje diše ovaj grad.

Prvi put na stadion otišao sam 1995. godine, kada je na krcatom Gradskom stadionu Borac osvojio svoj prvi Kup Republike Srpske. Bio je čovjek na čovjeku, tu sam bio i ja sa svojim starim, ponosan sam na to. Od tada, pa sve do kraja prve decenije trećeg milenijuma išao sam na skoro svaku utakmicu Borca u Banjoj Luci, nerijetko i na gostovanja. Nikada nisam bio član navijačke grupe „Lešinari“, ali sam iz dubine duše navijao za Borac i vrlo često smrzavao se na tribinama gledajući očajan fudbal jer sam jednostavno zaljubljen u Borac.

Otac mog oca, tačnije moj deda, rođen je u Sarajevu. Za njega je postojao samo Željo i niko drugi. I on je kratko igrao fudbal, ali je zbog partijske funkcije prestao i otišao na studije u Beograd. I tamo je navijao za Želju. Došao je i prošao rat, mnogo se toga promijenilo, a ja sam svog dedu odveo na utakmicu Borac-Željezničar u okviru Premijer Lige Bosne i Hercegovine. Ili je on odveo mene? Ne sjećam se sad. Gostujućih navijača nije bilo, ali je bio jedan gospodin koji je navijao za plave. U trenutku kada je nacionalni naboj dosegao vrhunac, on je ostao vjeran Želji. Nije znao igrače, bio je razočaran kvalitetom fudbala, ali se u njegovom glasu osjetila strast ka Želji.

Moj ujak, Semberac rođen u Novom Sadu koji je čitav život proveo u Banjoj Luci, navijao je za Hajduk, za splitske „bile“. To je bio njegov klub. Nerijetko je potezao iz Banje Luke za Split da pogleda utakmicu Prve savezne lige. Tetak je rođen u Zagrebu, on je Dinamovac od rođenja. Rođen sam u porodici koja je bila luda za fudbalom, svako je imao svog favorita, ali je sve bilo u duhu fer pleja. A ne kao danas kada se gradom na Vrbasu ne može „pronosati“ dres ili šal crveno ili crno-bijelih bez straha da te grupa osnovaca ne presretne.

Postoji fotografija iz maja 1991. godine na kojoj su moj deda, otac, ujak, tetak i dva tetkova sina. I ja. Da li se gledao televizijski ili slušao radijski prenos iz Barija nisam siguran. Ali svi su iz sveg srca navijali za Zvezdu. I svi su se iskreno radovali istorijskom uspjehu jugoslovenskog klupskog fudbala, iako niko nije bio strastveni navijač crveno-bijelih. Valjda sam ja tako postao crveno-bijeli. Ne sjećam se. A možda sam počeo navijati za Crvenu Zvezdu iz inata. Na mom spratu postoje četiri stana. I svi smo bili kao jedna porodica, sve dok se tokom i poslije rata nisu ostali raselili. Ostali smo samo mi. U četiri stana bilo je šestero muške djece, a ja sam bio najmlađi od njih. Pero, Mlađo, Ogi, Dejo i Boki navijali su Partizan. Ja sam volio tjerati inat. Možda mi je zato Crvena Zvezda prirasla srcu. Ne bih znao reći.

Svoje prvo iskustvo na Marakani doživio sam oktobra 1996. godine. Vjenčani kum mojih roditelja odveo me u Beograd, da pogledam duel Crvene Zvezde i Barselone. I sad me prolaze trnci kada se sjetim tog doživljaja. Od te utakmice ostale su mi uspomene i odsječak karte. Bio sam u transu, kao na drugoj planeti, u ta dva sata. Uspomene blijede, ali se kristalno jasno sjećam gola za 1:0, delirijuma na tribinama i zbunjenosti gledalaca oko mene kada su sjeli i vidjeli na semaforu 1:1.

U mojoj raji, u mojoj školi, u cijeloj mojoj okolini, svi su strastveno navijali za Borac. Ali kada je trebalo igrati fudbal, onda smo se dijelili na „Partizanovce“ i „Zvjezdaše“. Tada nam nije bilo jasno da je Crvena Zvijezda neispravno. Ali nije nas bila ni briga za gramatiku i pravopis. Na maloj poljani iza zgrade igrali smo na „maliće“. Čitava površina je bila prašnjava i bez travke. Danas, kad pogledam kroz prozor, već desetak dana nakon košenja obraste u džunglu. Današnja djeca su ispred ekrana, mi smo imali samo našu „Grbavicu“. Da li zbog restrikcija struje u toku i poslije rata, ili zbog nečeg drugog, ne znam. Nije ni bitno. Bitne su uspomene i emocije koje nose.

U toku rata su česte bile restrikcije. Nismo gledali fudbalske utakmice na malim ekranima. Moj prvi dodir sa internacionalnim fudbalom desio se iste godine kada sam prvi put posjetio Beograd i Marakanu. Komšija na petom spratu je imao satelitsku antenu. Jednom nas je prilikom njegov sin, koji je desetak godina stariji od nas sa sprata ispod, pozvao da gledamo utakmicu. Bila je to engleska liga. Na keca ošišani fudbaler u crvenom dresu je savršeno lobovao golmana i stao. Nije bilo pobjedničkog trka i slavlja. Arogantno je stajao i gledao u stilu „bolji sam od svih za klasu“. Svidio mi se na prvu. Već sutradan sam na „Grbavici“ nakon gola oponašao istog tog igrača. Samo sam stao i gledao okolo. Tako je King Eric Cantona uticao da ja zavolim Manchester United. Hvala mu na tome.
aca delija
Assistant Manager
Поруке: 603
Придружен: 14 Мај 2014, 20:00
Место: radicevic
Been thanked: 6 times
Status: Није на вези

Порука од aca delija »

nastavi
Davidkag
Newgen
Поруке: 2
Придружен: 13 Авг 2020, 15:22
Mood:
Status: Није на вези

Neki novi klinci v2

Порука од Davidkag »

Veliko ime je Ofk Beograd na ovim prostorima, o tome svedoce uglavnom generacije koje su nazalost otisle sa ovog sveta.
Ozbiljna trenerska, igracka, funkcionerska imena prosla su ovim znacajnim beogradskim klubom kroz njegovu istoriju, omladinska skola iznedrila je mnogo znacajnih imena jugoslovenskog i srpskog fudbala.

Sve sto se desilo Ofk Beogradu stvar su politicke i krimi pozadine, sto nazalost nije jedini primer, ali je u ovom slucaju indikativan.
Пошаљи Одговор

Повратак на “Menadzerska soba '15 /Managers Room '15”